Klaster definicija

Transfer znanja

U teoriji i praksi menadžementa, jedan od najvećih problema koji se pojavljuje je nedostatak potrebnog znanja. Budući da svim aktivnosti poslovnih subjekata upravljaju ljudi sa svojim vrlinama i manama, njihovo znanje doista predstavlja ljudski resurs.

Klasteri su se razvili upravo na transferu znanja, jer znanje svih poslovnih subjekata u jednoj grani djelatnosti direktno predstavlja njihovu međunarodnu konkurentnost. Prenošenje znanja kroz razmjenu informacija dvije organizacije u pravilu obje čini jačima. Znanje je zajednički interes.

Upravljanje znanjem u sklopu poduzeća je podjednako bitno kao i upravljanje imovinom.Transferi znanja su sredstvo klastera kojima se pokušava organizirati, stvoriti i osigurati dostupnost informacija za članove. Osim informacija članovi razmjenjuju stručnost, vještine, iskustvo i sposobnosti.

Složeni proces prijenosa

Prije svega, da bi članovi clustera bili spremni podjeliti svoje znanje, potrebno je izgraditi njihovo međusobno povjerenje i pokazati im zajednički interes u konkretnoj aktivnosti. Nedostatak znanja nije samo problem u komunikaciji, jer bi u tom slučaju bilo dovoljno poslati e-mail ilimemorandum sa informacijama.

Riječ je o složenom trajnom procesu koji uključuje timski rad kroz formalne treninge, grupne i individualne sastanke, multimedijske sadržaje, te programe rotacije zaposlenih.

U Hrvatskoj nažalost prijenos znanja nije sustavan proces, dijelom zato što obrazovni sustav nije adekvatno uključen u nacionalno gospodarstvo. Jedino velike domaće kompanije imaju organizirane interne sustave prijenosa znanja, koje se uglavnom temelji na radu sa iskusnim mentorima.

Takav sustav je dobar, ali ima određena ograničenja. Moderno tržište se stalno mijenja zbog razvoja tehnologije i ukoliko stručnjaci nisu u toku sa promjenama, transferom znanja se neće postići željeni učinci.

Edukacija zaposlenih radnika

Clusteri mogu organizirati odgovarajuće edukacije, usavršavanja i praktične radionice kako bi povećali konkurentnost svojih članova. Kroz suradnju sa sveučilištima koja već imaju vlastitu bazu znanja dolazi do komercijalizacije vještina i stručnosti.

Također je moguće organizirati primjere dobre prakse sa specijaliziranim predavačima. Interes svakog poslodavca je zaposliti prave ljude na pravim mjestima u pravo vrijeme. Uspješno planiranje temelji se na procjeni rukovodstva.

Često mali i srednji poslovni subjekti nemaju mogućnosti pristupa bazama znanja poput velikih subjekata, što direktno usporava njihov razvoj i ugrožava opstanak na tržištu. Upravo u toj činjenici leži zajednički interes udruživanja u klastere.

Organizacija transfera znanja na pojedinačnoj razini malog poduzetnika bi predstavljala relativno velik trošak i izdvajanje poveće količine vremena koje može utrošiti na svoju osnovnu djelatnost kojom zarađuje.

S druge strane, provođenje zajedničke edukacije kroz klaster košta svakog zainteresiranog člana relativno mali iznos novaca, a što je još važnije, ne zahtijeva trošenje njegovog vremena na organizaciju.

Postojeće baze znanja

Naša sveučilišta prate trendove po količini znanju, ali sustavna suradnja sa gospodarstvom je razmjerno rijetka i ovisi o inicijativi pojedinog dekana fakulteta. Profesori mogu pokretati projekte unutar svojih katedri, no zbog ograničenih sredstava oni često postaju upitni.

Hrvatsko strukovno srednjoškolsko obrazovanje relativno zaostaje za tržišnom praksom, te je potreban transfer znanja u obrnutom smjeru kako bi se povećala konkurentnost mladih ljudi koji završavaju škole. Naukovanje je dobar primjer kompenziranja razlika.

Klasteri po svojoj prirodi dovode za isti stol sve relevantne čimbenike procesa transfera znanja. Privatni sektor obično ističe svoje potrebe, dok lokalni predstavnici obrazovnog sustava i akademske zajednice najčešće ističu svoje mogućnosti i želje.

Ukoliko se uspostavi kvalitetan dijalog, okvirni sporazum o suradnji je relativno lako postići. U realizaciji je potreban ozbiljan projekt i lider sa jako dobrim komunikacijskim vještinama.

Naime, postoji izreka da privatni sektor ima rok "odmah", akademska zajednica ima rok "polako", dok državne institucije imaju rok "do sljedećih izbora". Stoga je važno voditi primjerom i naći odgovarajući kompromis, poštujući vrijeme svih uključenih.

Povezani članci: