Klaster definicija

Smjer razvoja klastera

Kao što je već više puta napomenuto, na svijetu ne postoje dva jednaka klastera. Uzrok tome je činjenica da svaka inicijativa sadrži svoja vlastita obilježja i prilagođena je osobinama okruženja u kojem djeluje. Postoje različiti faktori temeljem kojih se određuju klasteri.

Jedan od njih koji se dosta često koristi u praksi je smjer građenja klastera, fokusiran prvenstveno na poduzetničku inicijativu. Sukladno tome, postoje tri glavna pristupa razvoja klastera i iskorištavanja raspoloživih resursa.

Bottom up pristup

U prijevodu bottom up znači od dna prema vrhu. Ekonomski gledano, kod ovog pristupa inicijativa osnivanja klastera dolazi od samih poslovnih subjekata, a država i njezine institucije imaju ulogu podrške. Ovakvi clusteri općenito imaju najviše šanse za preživljavanje budući da je u njihovoj ranoj fazi definiran zajednički interes od strane članova.

U trenutku kad inicijativa dolazi pred tijela javne vlasti, klaster je pretežito formiran. Često su njegovi osnivači mala i srednja poduzeća koja imaju iza sebe desetljeća kvalitetne međusobne suradnje. Oni su međusobno zdrava konkurencija, zajedno čine jezgru određene gospodarske grane djelatnosti.

Nuđenjem konkretnih projekata državi realizira se njihov puni potencijal. Ono što u praksi može predstavljati velik problem je nedostatak razumijevanja od strane predstavnika vlasti, bilo zbog neznanja ili nedovoljnog razumijevanja poslovnog okruženja. Takva barijera se može preskočiti jedino upornom i kvalitetnom komunikacijom, sa puno objašnjavanja.

Top down pristup

Pristup koji zagovara osnivanje klastera od vrha prema dnu je prilično uobičajen u zemljama sa tranzicijskom ekonomijom. Postoje oštre kritike ovog modela prema kojem država određuje strateške grane i potom ih nastoji udružiti u cluster, prvenstveno zbog činjenice da zajednički interes mora postojati kod samih članova klastera.

Ipak, to ne znači da ovakvi klasteri nemaju svoju svrhu. Njima vlada jedne zemlje pokušava motivirati domaće gospodarske subjekte da se međusobno povežu i organiziraju, pritom nastojeći prilagoditi obrazovni sustav nacionalnoj ekonomiji i službene institucije staviti u funkciju gospodarstva.

U Hrvatskoj postoji inicijativa upravo ovakvog tipa povezivanja, pokrenuta 2013. godine pod nazivom hrvatski klasteri konkurentnosti. Odabrano je nekoliko strateških sektora, koji ostvaruju najbolje rezultate, te su po prvi puta okupljeni svi relevantni dionici sektora za jednim stolom.

Kao sudionik u osnivanju klastera konkurentnosti automobilskog sektora moram pohvaliti trud nadležnih Ministarstava i Agencije za investicije i konkurentnost, no također napomenuti da je razvoj klastera trajni proces koji se mora temeljiti na interesu realiziranom u projektima. Svaki pokušaj povezivanja privatnih, znanstveno-istraživačkih i javnih institucija u Hrvatskoj je dobrodošao. Bez sinergije, međusobne suradnje biti će nemoguće ostvariti pozitivne rezultate.

Kombinirani pristup

Kombinirani pristup klasterizaciji pretpostavlja uzimanje najboljih osobina iz druga dva pristupa. Mada, važno je napomenuti da je više teoretski nego praktičan. Država identificira potencijalne klastere, predstavlja potencijalnim članovima istih strateške informacije poput benchmarkinga ili trendova u tehnologiji.

Preko lokalnih sveučilišta ili razvojnih agencija moguće je organizirati treninge i radionice za rukovodstvo članova klastera, dok se istovremeno teži organizaciji potporne mreže koja će poslužiti kao temelj razvoja industrijske politike.

Privatni sektor, s druge strane, pruža državi vrlo konkretne informacije o stanju na terenu i svojim potrebama - neovisno jel riječ o edukacijama, financiranju, investicijama, tehnologiji ili nečem trećem. Međusobna suradnja, tj. zajednički interes se zasniva upravo na ugradnji primjedbi/planova privatnog sektora u javne politike razvoja.

U praksi ovaj pristup teško funkcionira zbog ljudskih karaktera, jer prije nego se uopće počne raspravljati o konkretnim projektima treba pomiriti dvije neopravdano razdvojene strane, pojasniti sudionicima da će suradnjom svi profitirati. Često će postojati inicijalni otpori sa svih strana, no ključ je u uspostavi međusobnog povjerenja.

Povezani članci: